 |
 |
|
VAN CRKVE GUBI SE VERA U HRISTOVO BOŽANSTVO Međutim, zamena Crkve hrišćanstvom povlači za sobom vodi još jednu užasnu zamenu - zamenu Hrista Bogočoveka čovekom Isusom iz Nazareta. Kao što je vera u Crkvi neraskidivo povezana sa priznanjem Božanstva Hrista Spasitelja, tako i odricanje Crkve za sobom povlači odricanje Ovaploćenja Sina Božijeg, odricanje Božanstva Isusa Hrista. Zaista, da bi neko dao nekakvo učenje nije neophodno da neizostavno bude Bogočovek. Božansko dostojanstvo Isusa Hrista neophodno je samo onome, ko u Njemu vidi Spasitelja, Koji je u prirodu ljudsku ulio nove sile i Koji je osnovao Crkvu. U stvarnosti, zar nije već iz reči Samog Isusa Hrista vidljiva ta neraskidiva veza istinske Crkve i Istine Njegovog Bogosinovstva? Simon Petar je rekao: " Ti si Hristos, Sin Boga Živoga ". Tada mu je Isus rekao: " Blažen si, Simone, sine Jonin! Jer tijelo i krv ne otkriše ti to, nego Otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu (tj. na istini Bogoovaploćenja, koje je ispovedao Petar) sazidaću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati ". (Mt. 16:17-18). Drevna Crkva je sa posebnim naporom odbranila tu istinu jednosuštnosti ovaploćenog Sina Božijeg sa Bogom Ocem, jer je bila željna istinske obnove ljudske prirode, uspostavljanja "nove tvari" tj. Crkve. Nepokolebiva vera da je Sin Božiji, Drugo Lice Svete Trojice sišao na zemlju, učinio se čovekom, otkrio ljudima tajne Carstva Božijeg, osnovao Crkvu Svoju na zemlji, postradao za grehe roda ljudskog i, pobedivši smrt vaskrsao iz mrtvih, otkrivši ljudima put ka bogoupodobljenju i oboženju ne samo po duši, već i po telu - upravo takva vera je ležala u unutrašnjem motivu, u osnovi svih dogmatskih pokreta IV veka.(1) Zašto je tako napregnuta bila borba sa arijanstvom? Zašto su arijanci naišli na tako odlučan otpor, zašto im je sv. Atanasije Veliki, taj stub Crkve Hristove, odricao naziv "hrišćanin"? Zaista, arijanci su priznavali Hristovo učenje, smatrali su Ga čak Ovaploćenim Sinom Božijim, samo što tog Sina Božijeg nisu smatrali ravnim i jednosuštnim Bogu Ocu. Ali evo šta piše sv. Atanasije Veliki: "Oni, koji arijance nazivaju hrišćanima, nalaze se u velikoj i krajnjoj zabludi, kao oni koji ne čitaju Pismo i uopšte ne poznaju hrišćanstvo i hrišćansku veru. Zaista, to znači isto što i Kajafu nazvati hrišćaninom, Judu izdajnika pribrojati apostolima; tvrditi da oni, koji su isprosili Varavu a ne Spasitelja, nisu učinili ništa loše; dokazivati da su Menej i Aleksandar ljudi dobromisleći, a da apostol laže o njima. Ali hrišćanin to trpeljivo ne može slušati; a o onome ko se odvaži da govori ovo, niko neće pretpostaviti da pri zdravom umu".(2) Savremenom, malo religioznom čoveku, svi dogmatski sporovi IV veka učiniće se neshvatljivim pa i besmislenim. Međutim, "to je bila borba dva, do krajnosti protivrečna, pogleda na Hrista: mistički - religiozno, u kome se On javlja kao izvor života, spasenja, besmrtnosti i oboženja; i - racionalističkog, gde se Hristos predstavlja samo kao božanski Učitelj i očekivani uzor za Svoje sledbenike"(3). Pitanje je bilo, u suštini, o tome da li će u budućnosti hrišćanstvo ostati religija sa svom celokupnošću njegovih svetlih verovanja i mističkih nada, ili će se razrušiti u prostu filosofiju sa religioznom nijansom, kakvih nije bilo malo u to vreme. "Zato su i o pitanjima o božanstvu Sina Božijeg, koja su doticala najintimniju stranu verujuće duše, raspravljali na trgovima i pijacama".(4) Može se reći da je Crkva odbranila jednosuštnost svog Osnivača sa Bogom Ocem; arijanci, ljudi racionalističkog pogleda, odricali su jednosuštnost ovaploćenog Sina Božijeg, gledajući na Njega kao na osnivača škole, kome već nije obavezno neophodno da bude savršeni Bog. Želja da se bude "nova tvar", "obnovljena priroda", drugačije rečeno - Crkva Boga Živoga, traži da se prizna puno božanstvo Hristovo. "Bog je postao čovek, da bi čovek postao bog". "Sin Božiji je postao sin čovečiji, da bi sinovi čovečiji postali sinovi Božiji" - eto kako određuju smisao Bogoovaploćenja sv.Irinej Lionski i Atanasije Veliki.(5) Po učenju tih velikih Otaca Crkve, spasenje je nemoguće bez ovaploćenja i očovečenja istinitog Boga. "Ako se čovek ne bi sjedinio sa Bogom, ne bi mogao da se učini pričasnikom netruležnosti", govori sv.Irinej.(6) "Ako bi Sin bio tvar, to bi čovek još uvek ostajao smrtnim, ne sjedinivši se sa Bogom", piše sv. Atanasije.(7) Takvim mislima puno je bogosluženje naše pravoslavne Crkve. Evo primera iz samo jedne službe na Roždestvo Hristovo: "Danas Bog na zemlju siđe, i čovek na nebesa uziđe."(8) "Po slici i prilici grehom istrulivši, vide Isus i spustivši nebesa siđe i nepromenljivo se useli utrobu devičansku da u njoj propadljivog Adama obnovi".(9) "Da tako radostno kliče i sva tvar da igra, dođe Hristos da je obnovi i spase duše naše".(10) "Istrulivši grehom kako je po liku Božijem stvoren, sva ta truležnost istinita, i ono najbolje što je otpalo od božestvenog života, opet obnavlja mudri Tvorac."(11) "Ostvarivši molitvenu želju ljudi se udostojiše Božijeg hristokrasnog dolaska, i sada blaguju u novom životu."(12) "Da uzdignem i proslavim ljudsku palu prirodu dođoh javno"(13) - evo koje reči sv. Crkva slaže u usta Gospoda koji se rađa. Pravoslavna Crkva je nosilac ideje stvarnog spasenja čoveka, njegovog punog ponovnog rođenja, obnovljenja, ponovnog stvaranja i oboženja, što svojim silama čovek ne može dostići, koliko god on mudrovao. Da bi Crkva bila upravo Crkvom - zajednicom obnovljenog čovečanstva, potrebno joj je ovaploćenje Sina Božijeg, i zato je za crkvene ljude, koji su primili svu visinu religioznog ideala Svete Crkve, Isus Hristos uvek bio i jeste Sin Božiji, jednosuštni Bogu Ocu. "Drugi", piše sv. Irinej, "ne pridaju nikakav značaj silasku Sina Božijeg i domostroju njegovog ovaploćenja, koje su Apostoli objavili i Proroci predskazali, da se kroz to mora ostvariti savršenstvo naše ljudske prirode. I takvi ljudi moraju biti pribrojani malovernima."(14) U vreme sv. Irineja, neki lažni učitelji su tvrdili da se celokupno Hristovo delo, tobož, sastojalo u davanju novog zakona umesto starog, koji je On ukinuo. Sv. Irinej suprotno tome tvrdi, da nisu novi zakon i novo učenje bili cilj Hristovog dolaska, već upravo ponovno stvaranje pale ljudske prirode. "Ako u vama", piše on, "izniče ova misao: šta je novo doneo Gospod dolaskom svojim?, znajte da je doneo sve novo time što je prineo Sebe Samoga i time obnovio i oživotvorio čoveka."(15) Ako neko odbacuje Crkvu sa njenim religioznim idealom, to i Hristos za njega, prirodno, staje u red učitelja - mudraca, zajedno sa Budom, Konfučije, Sokratom, Lao Ceom i drugima. Pri tome, Hristos se pokazuje kao vrlo nesamostalan učitelj. Uslužna nauka ukazuje na mnoštvo različitih izvora, čak sve do vavilonskih izreka i mitova, odakle je, tobož, pozajmljeno Hristovo učenje. Hristos postaje nalik na nižerazrednog mudraca, koji sastavlja svoje učenje, ne uvek srećno sakupljajući iz različitih tuđih knjiga. Neprijatelji hrišćanstva sa zluradošću ukazuju na te rezultate "naučnih istraživanja" i objavljuju da u suštini Isus Nazarećanin i nije dao novo učenje. On je, kažu, samo ponovio ono što je bilo kazano do njega, a što bi znali i bez njega. Međutim, za onog ko veruje u Crkvu, sve te reči o različitim "uticajima" na hrišćanstvo nemaju ni najmanjeg smisla, jer je suština Hristovog dela, kako je rečeno, ne samo u učenju, već u spasenju." Bog je poslao Sina Svojega Jedinorodnoga, da živimo Njime." (1.Jn. 4:6, uporedi 5:13). Neka se u učenjima zemnih mudraca i sreću prizraci istina, bliskih hrišćanstvu, ali Hristos, Sin Božiji, je sazdao Crkvu, poslao Duha Svetoga i time postavio početak novom životu, što nijedan mudrac iz roda ljudskog nije mogao učiniti. Upravo je za stvaranje Crkve bio neophodan silazak na zemlju Sina Božijeg i njegova smrt na krstu. I zato svi, koji odvajaju hrišćanstvo od Crkve, pre ili kasnije dolaze do bogohulstva, odbacivanja Hrista Bogočoveka, a dolaze upravo zato što pri odricanju Crkve Bogočoveštvo Hristovo postaje nebitno za njih.
--------------------------------- NAPOMENE: |
